Mora li to tako?
Mora li to tako?
Imam viziju, ideje, snove i zelje. Zaglavim se nekad u svojoj zemlji od čokolade i toplih buhtli sa dzemom. Sve reči, svaka misao je slatka kao miris kolača prosutog u mom stanu. Ali kada se otvore prozori sve se menja. Toplinu zamenjuju čadjav smrad i hladan vazduh. Tako sam i ja otvorila oči.
Svaki put kad ih otvorim uvek se iznova borim za paklom koji me čeka. Svaki put se rodim i umrem kada mastam i otvaram oči.. prozori uvek zaskripe. Izmedju jave i sna vetar jako duva.
Upoznajem ljude, grabim ka uspehu, padam, uzdižem se...lome me, ne dam se. Oh, kakav patetičan svet- život i ja. Osećam se kao ptica sa jednim krilom, osakaćena doživotno, zbog prevelikog filozofiranja, preuveličavanja, tuge zbog sveta u kojem dišem i preživljavam. Moja očekivanja su možda i prevelika. Postoji li veran čovek? Licemerje, želja za nadmetanjem, večitom borbom gde jedna strana ostane povredjena. Mora li to tako? Reči mi zastaju u grlu koje bih htela reći ovom svetu. Oči se boje da gledaju u pravcu sunca. Trebalo bi da se pomirim sa svetom i prihvatim ga...Mogu li? Svete, prihvatim li te hoćeš li i ti mene?
Osetila sam laž i istinu, i tugu i sreću. Nisam čula ni videla mnogo,ni našla svoj mir, ali sam shvatila da laž manje boli. Laž mi dodje kao zagorela šnicla kad sam gladna. Poješću je...